- Piše: Čedomir Antić

Demokratska opozicija Srbije imala je oktobra 2000. pred sobom praktično nemoguć zadatak. U razorenoj državi, pomognuti od onih koji su za stvaranje etnički čiste albanske države na Kosovu bombardovali našu zemlju, koja je imala oko 200 miliona dolara deviznih rezervi i kojom su vladali kriminalni gangovi – trebalo je da sprovedu promjene. Da sa pedesetak hiljada članova iz 18 stranaka (od kojih je šest bilo u režimskim rukama), demontiraju vlast koja je postojala više od pola vijeka. Trebalo je da donesu promjene, koje bi odavno bile sprovedene da su popularne, a da pritom ne propadnu na sledećim izborima. DOS je bio podijeljen. Najveća greška novih vlasti, međutim, nije bilo ni oklijevanje, ni politička raznorodnost, ni kompromisi koje su pravili. Oklijevanje je bilo prirodno, greške neizbježne, a truli sporazumi nužni. Greška je bila ograničena na odnos prema obećanjima.

„Ugovor sa narodom”, koji su vođe DOS-a svečano potpisale uoči izbora, sadržao je deset tačaka od kojih niti jedna nije govorila o investicijama od 100 milijardi dolara u Srbiju, neto platama u visini od 1.000 dolara ili članstvu u EU već 2005. godine. Niko nije očekivao povratak srpske vojske i policije na Kosovo i Metohiju, niko se nije nadao autonomiji za Krajinu. Sve što su obećali, a sami su taj ugovor smislili, odnosilo se na otvaranje zemlje, normalizaciju odnosa u društvu, ukidanje štetnih zakona, otvaranje dosijea političke policije, reviziju državnih budžeta, pripremu za donošenje ustava, sistemsku odbranu Kosova i Metohije, demokratsko preuređenje savezne države. Sproveli su samo ono što je zavisilo od SAD i EU. Sve što su mogli da postignu sami, za samo nekoliko dana, uradili su polovično ili nikako. Ono što je zahtijevalo dugotrajniji rad prepustili su sledećoj vladi. Obećani, vremenski ograničeni mandat, dvostruko su prekoračili!

Vlast je opčinila i zaludjela vođe DOS-a poput meduzinog pogleda. Umjesto da rasklapaju sistem zla, oni su mu dozvolili da izvrši personalnu tranziciju. U želji da ostanu zauvijek na vlasti, oni su pomislili da su zaslužili Vladu zato što su neki od njih bili simpatičniji od Slobodana Miloševića. Bezmalo svi oni posmislili su da će njihova međusobna svađa odrediti vlast u Srbiji tokom narednih pedeset godina. Divili su se Josipu Kopiniču i Jovu Kapičiću, ljudima čiji su režim u poslednjoj metastazi nekako oborili. Čitali su romane kneza Vladimira Volkova o zločinačkom KGB-u iz pedesetih godina 20. vijeka i nepogrešivo se identifikovali sa negativcima. Da su ispunili ona svoja jednostavna obećanja – a za to im je trebalo mjesec dana neintenzivnog rada – te da se svako od te osamnaestorice političkih patuljaka aktivno posvetio nekom konkretnom, izvodljivom cilju (umjesto stihijskog zaklinjanja i podilaženja Evropskoj uniji ili pasivnog fokusiranja na Kosovo i Metohiju) – svima bi bilo bolje, a istorija bi postala drugačija. Zato im je prvi reformski zakon bio Zakon o državnim praznicima, zato su prvo privatizovali a onda denacionalizovali, prvo određivali status AP Vojvodine a onda pisali ustav, zato su poreske zakone reformisali tek poslije pet godina, zato su postavljali reformske sudije umjesto da reformišu sudove, zato su mijenjali prosvjetu po svojoj umjesto po narodnoj mjeri, zato su umjesto da razbiju monopole i kartele pokušali da uspostave sopstvene. I zato je sve prošlo onako kako je prošlo. Ideja koju smo im pripisivali opstala je, oni su propali. Zadržali su ukradeno, pružajući i sledećim vladama mogućnost da pobijede na programu borbe protiv korupcije.

Pouka DOS-a je da politika nije posao, niti špekulacija ni lopovluk. Politika je misija, politika je strast, a sve ranije spomenuto dolazi često, ali ne i uvijek, sa njima. Srpski narod u Crnoj Gori je u prednosti, upravo zbog niza nepravdi i nesreća koje je preživljavao poslednjih sedamdeset i pet godina. Baš kao i Hrvati u bivšoj Jugoslaviji, mi smo faktor bez koga se ne može. Obaspravljivali su nas samo zahvaljujući našem nejedinstvu. Srpski narod podržava buduću prvu reformsku i demokratsku vladu nezavisne Crne Gore. Uostalom, koalicija za koju su Srbi glasali daće dvije trećine ministara budućeg kabineta. Ako srpski narod već ne želi da stvori svoju državu i otcijepi se od onih čiji ga je režim decenijama obespravljivao, on svakako neće da učestvuje ni u tuđim ratovima ni u projektima koji su odavno propali. Mi tražimo naša ustavna prava: ravnopravnost jezika, pisma, proporcionalnu zastupljenost u svim ustanovama, konstitutivnost i ukidanje diskriminatorskih zakona o slobodi vjeroispovijesti i državljanstvu. Naš program nema veze sa bilo kojom Vladom, riječ je o neotuđivim pravima.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---